Paul Watzlawick: komuniciramo i kad ne komuniciramo

 Austrijski psiholog i teoretičar komunikacije Paul Watzlawick je rođen 1921. Njegov rodni grad bio je Villach u Austriji; maturirao je 1939. godine. Na Sveučilištu u Veneciji doktorirao je filozofiju 1949. Godine 1954., educiravši se na Institutu Carla Junga u Zürichu, stekao je diplomu analitičkog psihoterapeuta. Nastavio je svoju znanstvenu karijeru na Sveučilištu El Salvador 1957. godine. Paul je bio jedna od najutjecajnijih i najznamenitijih osoba na Institutu za mentalna istraživanja u Palo Altu. Godine 1960. Don D. Jackson ga je pozvao da se počne baviti istraživanjem na Institutu. Od 1967. je počeo i predavati psihijatriju na Sveučilištu Stanford. Tamo je krenuo stopama Gregoryja Batesona i utemeljio teoriju shizofrenije poznatu kao „double bind“ (odnosi se na stalne kontradiktorne poruke osobi, u pravilu od strane roditelja, koje kod nje mogu izazvati psihičke poremećaje) koja opisuje situaciju osobe koja je zarobljena komunikacijom suprotnih očekivanja. Njegovo drugo djelo iz 1967., Pragmatika ljudske komunikacije, koja se temelji na Batesonovoj teoriji, ostavilo je neizbrisiv trag u teoriji komunikacije. Dao je doprinos mnogim drugim znanstvenim pravcima u psihijatriji, kao što su radikalni konstruktivizam, teorija komunikacije i obiteljska terapija. Njegova je teorija imala značajan utjecaj na djelo Friedemanna Schulza von Thuna i njegovu teoriju četverostranih modela. Osim toga, Paul se opsežno bavio proučavanjem utjecaja obiteljske komunikacije. Definirao je pet aksioma u svojoj teoriji komunikacije, poznatoj kao teorija interakcijskih stajališta, koja je ključna za razumijevanje komunikacije između dvije osobe u obitelji.

 

Prema toj teoriji, do nesporazuma u komunikaciji može uvijek doći zato što sugovornici većinu vremena ne govore istim jezikom. Općenito, do toga dolazi jer ljudi zauzimaju različita stajališta dok govore i tako aksiomi objašnjavaju kako dolazi do nesporazuma u komunikaciji. Ako su međutim aksiomi narušeni onda postoji velika vjerojatnost da komunikacija neće biti uspješna. Mnogi od anksioma izvedeni su iz djela Gregorya Batesona, objavljenog u zbirci „Koraci prema ekologiji uma“. Paul Watzlawick je napisao 18 knjiga prevedenih na 85 stranih jezika i više od 150 poglavlja knjiga i članaka. Neke od njegovih knjiga su Pragmatika ljudske komunikacije (1967.), Promjena (s Johnom Weaklandom i Richardom Fischem) (1974.), Koliko je stvarno stvarno? (1976.), Jezik promjene (1977.), Upute za korištenje Amerike (1978.). Situacija je beznadna, ali nije ozbiljna: U potrazi za nesrećom (1983.) Izmišljena stvarnost: kako znamo ono što vjerujemo da znamo? (doprinosi konstruktivnizmu) (1984.) i Ultra-rješenja ili Kako najuspješnije propasti (1988.) Paul Watzlawick je živio i radio u Palo Altu, u Kaliforniji, do svoje smrti u dobi od 85 godina.

……………

 

 

Umjetnik komunikacije s kultnim statusom

 

Njegove „Upute za nesretan život“ učinile su ga slavnim. Paulu Watzlawicku, psihoterapeutu i „radikalnom konstruktivistu“ sada je posvećena jedna biografija.

O njoj piše Oliver Pfohlmann

 

Kako izliječiti nekoga tko ne može prestati sisati palac? Psihoanalitičar bi sigurno prerađivao, po mogućnosti godinama, djetinjstvo, snove i seksualni život pacijenta, kako bi pronašao razlog prisilnom ponašanju. Može li i jednostavnije? Ma svakako: od pacijenta se samo zahtijeva da od danas na dalje, obilato cucla i sve druge prste. Jer, tada će se ugodna navika odjednom pretvoriti u napornu obavezu – od koje će osoba odmah sama odustati. Ono što zvuči kao šala, među terapeutima je primjer „paradoksalne intervencije“. Pritom se, u biti, pacijent samo podržava u tome da stvarnost koju živi ovdje i sada „nanovo protumači“ na manje bolan način, ne posežući za njegovom prošlošću. Nevjerojatnu popularnost ova je tehnika postigla zahvaljujući knjigama Paula Watzlawicka „Koliko je stvarnost stvarna?“ i „Upute za nesretan život“. Razvijena je na Mental Ressearch Institute u kalifornijskom Palo Altu i to prije nego što je tada četrdesetogodišnji Austrijanac tamo došao 1961. godine.

 

Kada je Watzlawick sa svojim knjigama 80-tih godina dvadesetog stoljeća stekao kultni status u cijelom svijetu, ali prvenstveno na njemačkom govornom području, predbacivali su mu da profitira od uvida drugih. Pritom se ovaj psihoterapeut koji je 2007. godine umro u dobi od 85 godina, nikada nije pretvarao da je utemeljitelj „radikalnog konstruktivizma“, skupa ideja i uvida koje je objedinio pod tim nazivom. Upravo suprotno: u svojim knjigama, u kojima se teorija komunikacije, teorija igara i sistemska teorija, kibernetika i filozofija miješaju u jedan izuzetno poticajni i zabavni potpourri, Watzlawick je redovito podsjećao na postignuća svojih mentora među kojima su antropolog Gregory Bateson ili istraživač shizofrenije Don D. Jackson, ali i na postignuća prethodnika, kao što je njegov zemljak Viktor Frankl.

 

               „Čovjek koji sintetizira i integrira“

 

S pravom mu se stoga u prvoj biografiji koja mu je posvećena ne iskazuje poštovanje kao genijalnom kreatoru originalnih ideja već kao čovjeku koja je sintetizirao i integrirao, koji je bio „sakupljač“ i talentirani „prevoditelj“ velikih pitanja čovječanstva. Njegova biografkinja Andrea Köhler-Ludescher tvrdi da se njegovo kreativno postignuće prvenstveno sastojalo u prepoznavanju obrazaca, koji su se protezali do granica pojedinih disciplina, što ih je povezao i popularizirao.

To što stručnjakinja za komunikacije i doktorica pravnih znanosti svoj glavni lik zove imenom („i Paul je u svemu tome“) prvo djeluje čudno, ali je posljedica okolnosti što je ona Watzlawickova pranećakinja. Bojazan da će ovom pitkom opisu zbog toga možda nedostajati objektivnosti, na sreću se nije obistinila (pri čemu za Watzlawickove pristalice ionako postoje samo subjektivne konstrukcije); s brojnim detaljnim citatima terapeuta knjiga je čak prikladna za širenje njegovih ideja.

 

Köhler-Ludescherova ubrzo jasno ističe da je za Watzlawicka sudbonosan bio njegov ogromni jezični talent. Dakako da je poznavanje stranih jezika dobio još u kolijevci, pa bio je pravi k.u.k.-ovac – s obiteljskim korijenima u Češkoj i Italiji. Već su nacisti tražili od mladog Watzlawicka da radi kao prevoditelj, kasnije saveznici i UN. Watzlawickovo zanimanje za psihologiju javilo se u Trstu, gdje je kao pomoćnik britanskog šefa Interpola radio na kriminalnim slučajevima. Slučaj ga je zatim odveo u Zürich gdje je 1950. na Institutu Carla Gustava Junga započeo trening za analitičara. Temelj njegovog odvraćanja od Freuda i njegovo okretanje konstruktivizmu postavljen je tijekom boravka u Indiji 1954. godine, gdje je upoznao jogu, meditaciju i promišljanje Krishnamurtija. Preko međupostaje El Salvadora napokon je došao u Kaliforniju. Tamo Watzlawick nije postigao ugled samo zahvaljujući svojim terapijskim idejama, već, kao što potvrđuju biografkinji njegovi nekadašnji kolege, jer je izgledao kao holivudska zvijezda i pri tom se držao kao profinjeni austrijski kozmopolit.

 

Život u trenutku

 

Fenomen koji je Watzlawicka najviše fascinirao tijekom života bio je život u trenutku, iskustvo „mističnog“ jedinstva sebe i svijeta, na primjer prilikom smrtne opasnosti koju je doživio u doba nacizma kao vojnik Wehrmachta, ali i kao zatvorenik nakon jedne denuncijacije Gestapu. Trenutci blizine smrti bili su za njega primjeri „mističnih doživljaja pomaka“ u kojima individuum munjevito izlazi iz samoga sebe i sebe može vidjeti izvana „u svojoj relativnosti i mogućnosti da bude drugačiji“. „Otkriće sadašnjeg trenutka“ je trebao biti naziv romana koji je Watzlawick htio napisati na kraju. Razlog što ga nije mogao završiti bila je njegova demencija koja ga je, što je gorka ironija sudbine, učinila zatvorenikom sadašnjeg trenutka. On je – što je tipično za Watzlawicka, svom stanju dao značenje manje bolne stvarnosti: prijateljima i poznanicima govorio je o svojoj „sve bliskijoj suradnji s profesorom Alzheimerom“.

……

 

 

Knjiga o sreći

Uz godišnjicu smrti Paula Watzlawicka

Piše Elisabeth von Thadden

Vijest o smrti Paula Watzlawicka prispjela je istovremeno kada i kratka vijest, koja je glasila da je u Indiji neka žena sklopila brak s knjigom. Ta vijest zacijelo ne bi promakla Watzlawicku, kalifornijskom obiteljskom terapeutu, psihologu komunikacije i autoru bestselera, porijeklom iz Koruške. Ta se žena zbog duševnog mira nije htjela udati za jednog muškarca, i umjesto svjetovne zbrke koja vlada među spolovima, izabrala savez sa svetom knjigom. Na Zapadu namučenom odnosima, čiji samostani već odavno ponovo privlače one koji umorni od svijeta odlaze tamo dragovoljno, ta odluka danas djeluje kao mudro distanciranje od konvencionalnog tržišta sreće. Jer ono cijeli život tjera ljudsko biće u duševnu bijedu i poigrava se njime stalno ponavljajući neuspješno sporazumijevanje s drugom osobom u paru.

         Tegoba sporazumijevanja, koji ne uspijeva, i kontinuirana potraga za individualnom srećom, koja je u Americi čak ušla u ustav, bili su motivi djela Paula Watzlawicka, jedne od rijetkih uglednih osoba koje nisu željele da javnost ima uvid u njihov privatni život. Ovaj izuzetno obrazovani čovjek, koji je, kao čarolijom stvorio intelektualni kolaž, sebe je nazivao „radikalnim konstruktivistom“, koji je smatrao da je stvarnost ono što ljudi zamišljaju, i što je prepleteno s njihovim tumačenjima, bilo da se radi o braku ili velikim političkim sukobima. Dok je Evropa ponovo otkrivala dubinsku analizu Sigmunda Freuda, a u njemačkoj je Habermasova teorija diskursa dala sporazumijevanju novu filozofsku dimenziju, Watzlawick se u Kaliforniji zanimao samo za smetnje komunikacije kod svojih pacijenata i razvio je u svom djelu Ljudska komunikacija svemir nesporazuma, kojem su kritičari pristupili površno i omalovažili ga.

Tu je površnost, međutim, uskoro parodirao sam Watzlawick i time stekao kultni status. Svojom kultnom knjigom Upute za nesretan život, koja se prodavala u milijunskim nakladama, doveo je do groteske inzistiranje na sreći u godinama Woodstocka, nakon kojih je nastala industrija gotovih tehnika za dostizanje sreće . Vlastitu metodu kratke terapije, koja je obećavala rješavanje blokiranih konflikata u trenu, u Uputama je doveo do urnebesno lakrdijaškog: knjiga koja je obećavala opće rasterećenje, rušila je „tisućljetnu priču za malu djecu“ da je sreća životni cilj kojim valja težiti. Do uvida je došao, daleko od igrarija, zahvaljujući bezbrojnim pacijentima koji su uzalud tražili sreću u svojim vezama. „Brakovi naših predaka su bili dobri,“ rekao je jednom Watzlawck, „jer oni nisu imali fantastične nade o razvoju osobnosti, proširenju svijesti i vječnoj strasti.“ Tako gledano, nitko se ne bi trebao, barem na Zapadu, oženiti svetom knjigom kako bi postigao duševni mir. Njega bi mogao postići i s ljudskim bićem.

 

DIGITALNA KOMUNIKACIJA

Lekcije Paula Watzlawicka za digitalni suživot

Pedeset godina stari aksiomi čovjeka koji se bavio istraživanjem komunikacije čini se vrijede i za naše ponašanje na web-u

Katharina Kropshofer

            

Beč - Dvije osobe sjede u autu. „Čuj, ispred je zeleno“, kaže jedna. Druga daje gas i okreće očima. Što prva izražava prva osoba onim što je rekla, a što želi reći druga osoba svojom nijemom reakcijom? Jedno je jasno: komunikacija se ne može uvijek objasniti samom sobom.

Takve situacije analizirao je istraživač komunikacije Paul Watzlawick (1921.-2007.) i opisao kompleksnost jezika sa svime onim što ga nadilazi. Pet aksioma, koje je pritom formulirao prije 50 godina, do danas se spominju u predavanjima o komunikacijskoj teorije, ali vrijede li i za online-komunikaciju? Tim se pitanjem bavila stručnjakinja za komunikacije i Watzlawickova pranećakinja, Andrea Köhler -Ludescher: ona je pokušala dijelove pet aksioma primijeniti na digitalno doba.

 

Ne komunicirati je nemoguće.

Watzlawickov prvi i sigurno najpoznatiji aksiom, „nemoguće je ne komunicirati“, tvrdi ona, lako se može opažati i virtualno i offline; putnici u avionu, koji su udobno zavaljeni u sjedalo i koji su zatvorili oči, nijemo signaliziraju da ih treba ostaviti na miru. Online komuniciraju i oni koji „odbijaju društvene medije“, distancirajući se od Facebooka i sličnih.

U jednom drugom aksiomu Watzlawick razlikuje sadržajnu i relacijsku razinu. Prva obuhvaća čisto informativni dio dok relacijski aspekt objašnjava odnos sugovornika – nešto poput ranije spomenute reakcije u automobilu.

Online se ta relacijska razina često ne može tumačiti tako lako i vodi do sukoba. I fenomeni kao što su objavljivanje poruka mržnje lakše se mogu objasniti redukcijom na sadržajni dio: „Ako nekoga ne poznajem, onda mogu smanjiti svoju zadršku“, kaže Köhler -Ludescherova.

 

Watzlawickovih pet anksioma također su i dio moderne komunikacijske teorije.

 

Gubitak analognog

Watzlawick je opisao relacijsku razinu kao vrlo analognu. Ona sadrži time mnogo toga što nadilazi izgovoreno, koje je Watzlawick nazvao „digitalnim“ – recimo raspoloženje ili govor tijela. Internetu doslovno nedostaje analogno – što je daljnji izvor nesporazuma: prema istraživanjima samo se mali dio komunicira govorom, a ostalo neverbalnim putom. „Ako sada na Internetu nemamo ta analogna pomagala postoji veći rizik razmimoilaženja“, kaže Köhler -Ludescherova.

Bez longitudinalnih studija, međutim, nemoguće je odgovorit je li sve većim boravkom na Internetu zaboravljamo ispravno tumačiti analogne signale. Stručnjakinja pretpostavlja: „Ako pretežno komuniciram digitalno, onda vjerujem da će to dugoročno djelovati na smisao za analogno“.

 

Protutendencija – Emojis

 

Neku vrstu protutendencije Köhler -Ludescherova vidi u korištenju emotikona i emojija: „To su takozvana analogna markiranja, koja nam dodatno ukazuju na koji način netko nešto misli.“ U stvarnom svijetu markiramo pomoću melodije glasa, mimike, gesta. U virtualnom takve slikovne informacije – od jednostavnog nizanja interpunkcijskih znakova do animiranih slikovnih elemenata – mogu predstavljati podršku komunikaciji.

Ova stručnjakinja kaže da je svaka komunikacija neki oblik interakcije, i zato i kompjuterizirane odnose, primjerice automatske odgovore botova (chatbot ili bot je računalni program koji automatizira određene zadatke, obično razgovorom s korisnikom putem konverzacijskog sučelja) promatra kritički: „Čovjeku je potreban osjećaj da ga netko čuje kako bi kreirao zdravu svijest o sebi. Ako ona propada, jer ono što mu se vraća, više ne predstavlja ništa osobno, onda to sigurno ima određeno djelovanje. „

Uspješna online komunikacija, smatra ona, stoga stalno koristi i elemente tipične za ljude, kao što su moderirani forumi, koji zajednici mogu dati osjećaj da je nešto uzvraćeno. Oblikovanje odnosa i razvoj osobnosti ne nastaju od danas do sutra, kaže Köhler -Ludescherova.

 

…………………

 

Paul Watzlawick bio je predstavnik radikalnog konstruktivizma i odabrao život u Kaliforniji

 

Filtrirajući mjehuri i komore jeke

 

(Die Filterblase (engleski filter bubble) je pojam iz znanosti o medijima, uveo ga je internetski aktivist Eli Pariser 2011. Web stranice pokušavaju algoritamski predvidjeti koje bi informacije korisnik htio naći i to temelje na raspoloživim informacijama o korisniku, njegovom mjestu stanovanja, povijesti traženja, sadržajima koje klika. Korisnici su izloženi stajalištima koja u velikom mjeri odgovaraju njihovima, a opozicijska se mišljenja filtriraju ili isključuju. Na taj način korisnik je izoliran u svojevrsnom mjehuru iz kojeg su potisnute suprotne informacije. Znanost proučava filtrirajuće mjehure i oni se ne smatraju općenito potvrđenima)

 

(Komore jeke u informativnim medijima su metaforički opis situacije u kojoj se vjerovanja pojačavaju ili potkrepljuju komunikacijom i ponavljanjem unutar zatvorenog sustava, što omogućuje ljudima da bez zapreka pojačavaju vlastita uvjerenja)

Daljnju deformaciju vlastite online-stvarnosti vidi u fenomenu filtrirajućih mjehura. Oni opisuju izolirajući proces, kojim se stalno nudi sve više gotovih informacija, koje su zasnovane na vlastitim interesima korisnika.

Rezonancija unutar tog zatvorenog sustava, kaže ona, bila je i Watzlawickova tema:“Reklo bi se da je to fenomen 'More of the same': čovjek se tako reći uvijek vrti u krugu i zatočen je, zbog vlastite okoline, unutar jednog stajališta.“ Bijeg iz te komore jeke, kaže, Köhler -Ludescherova, moguć je samo u kontaktu s drugim stavovima – u virtualnom ili stvarnom svijetu.

1969. Paul Watzlawick je zajedno s Beavinom i Jacksonom objavio svoju prvu knjigu, Pragmatika ljudske komunikacije, koja je postala jedno od najznačajnijih i najcitiranijih djela na temu komunikacije. U njoj objašnjava pet tako zvanih aksioma (temeljnih pravila) u skladu s kojima se odvija komunikacija. Naziva ih aksiomima, ali sam kaže da ne mogu biti ništa više od privremenih formulacija, „koje ne inzistiraju na tome da su cjelovite ni definitivne“.

Ovdje su dva od tih aksioma:

-         Svaka komunikacija ima sadržajni i relacijski aspekt, na način da ovaj drugi određuje prvi i time predstavlja metakomunikaciju.

-         Ovaj aksiom implicira da svaka poruka sadrži dva aspekta. Sadržajni aspekt prenosi informaciju i podatke i time predstavlja „što“ u poruci te se obično izražava verbalno, odnosno, lingvističkom komunikacijom. Relacijski aspekt određuje način na koji bi pošiljatelj htio da primatelj razumije informaciju, i to predstavlja „kako“ u poruci i često se prenosi neverbalno, tonom glasa, izborom riječi, gestama i izrazima lica „Sadržajni aspekt izražava 'podatke', relacijski nam aspekt govori kako te podatke treba razumjeti (Watzlawick, 2000.). Tako dvije poruke s identičnim sadržajima mogu imati potpuno drugačije relacijske aspekte.

-         Na primjer: kolega kaže, „Može li netko otvoriti prozor, molim vas, ne mogu doći do njega, a zrak je ovdje tako zagušljiv.“ Mogao je također reći, „Hej brzo otvorite taj prozor, previše smrdi i to je svima nepodnošljivo!“

-         U odnosu na sadržaj, dvije poruke izriču istu stvar, ali na relacijskoj razini, naravno, one govore potpuno različite stvari.

-         U skladu s time, vjerojatno će malo ljudi reagirati na isti način na obje poruke. Zato je Paul Watzlawick utvrdio da relacijski aspekt određuje sadržajni aspekt. To znači da za komunikaciju nije odlučujući sadržaj poruke, već odnos sugovornika međusobno i to „kako“ oni razgovaraju jedni s drugima određuje sadržaj komunikacije. Netko koga volimo i netko koga mrzimo može nam reći potpuno istu stvar, možda čak istim riječima, i mi ćemo to razumjeti drugačije. Na taj način do problema ili konflikata koji proizlaze iz komunikacije ne dolazi zbog onoga „što“ je rečeno, već „kako je to rečeno“. Opažati relacijski aspekt znači uključiti se u komunikaciju o komunikaciji, odnosno u metakomunikaciju. Odnosi su, međutim, relativno rijetko definirani svjesno i izričito. Općenito, što je odnos bolji i „zdraviji“, definicija odnosa više blijedi u pozadini. Visoko konfliktne i „bolesne“ relacije, s druge strane, više karakterizira međusobna borba usredotočena na njihovu definiciju, i sadržajni aspekt obično postaje potpuno beznačajan.

-         Sposobnost komuniciranja o komunikaciji je za Paula Watzlawicka conditio sine qua non za uspješnu komunikaciju. Bez dobrog odnosa, dugoročno ne može biti dobre komunikacije i suradnje. U našem racionalnom svijetu, međutim, taj aspekt često postupno iščezne. Međutim, važno je za komunikaciju da drugoj strani pokažemo poštovanje, uvažavanje i respekt.

-          

3. Priroda odnosa ovisi o tome kako obje strane naglašavaju komunikacijsku sekvencu.

Značenje ovog aksioma zvuči složenije nego što jest. Vjerojatno je svakom poznata situacija u kojoj dvije strane koje se svađaju optužuju jedna drugu da je druga strana započela svađu. To se dosta često događa u odnosima. Klasični primjer je žena koja kaže da se žali zato što njen suprug stalno ide u kafić, a muž kaže da ide u kafić, jer se žena stalno žali.

 

To je „kvaka 22“ u kojoj se obje strane sve više uzrujavaju i sebe vide samo kao one koji reagiraju na rečeno

Izmjenjuju se međusobno optuživanje i samoobrana. Ovdje Watzlawick kaže da svaki sudionik u komunikaciji opaža svoje „vlastito naglašavanje slijeda događaja“, to jest uzročno posljedični slijed se određuje subjektivno. S obzirom na to svaki od svadljivaca stvarno može imati vlastiti subjektivni dojam da je drugi sve to započeo ili započela. Općenito svi pokazujemo jaku tendenciju k tome da svoje ponašanje promatramo kao reakciju na ponašanje druge osobe. Odnosno, subjektivno vidimo svoje ponašanje kao posljedicu, dok ju drugi percipira više kao uzrok. Sebe ne vidimo kao dio lanca, već samo kao nekoga tko reagira. „Diskrepancije u području naglašavanja, često su uzrok mnogih konflikata u odnosu.“

Također je klasično naglašavanje napada i obrane. Na primjer, slična struktura se može opažati u međunarodnim odnosima, u utrci naoružanja velikih sila. Svaka strana sebe vidi kao onu koja reagira na prijetnje koje je iskazala druga strana i zato se smatra potaknutom povećati vlastitu proizvodnju oružja kako bi nadmašila drugu za koju misli da joj prijeti. Druga strana, nasuprot tome, ima slične misli i također povećava proizvodnju oružja i time nastaje beskonačna petlja.

 

Općenito naglašavanje ove vrste završava konfliktima i može se riješiti jedino metakomunikacijom, odnosno, komunikacijom o komunikaciji.